Henry je počeo trenirati u svojoj bruklinškoj dvorani s 15 godina.
Rođen je u Zimbabveu, a roditelji su mu se u potrazi za boljim životom preko Južne Afrike preselili u ‘Veliku Jabuku’.
Odrastajući uz oca zaljubljenog u boks gledao je snimke njegovog omiljenog borca ‘Baby Jake’ Matlale i ubrzo navukao rukavice.
Kako bi pronašao zabavu i izbjegao usamljenost i u novoj dvorani okrenuo se ‘slatkoj znanosti’ (sweet science).
Ubrzo se sprijateljio s Pawelom, Poljakom čiji su roditelji također dom pronašli u New Yorku.
Kroz zajedničke treninge i sparinge očvrsnuli su i napredovali. Gledali su na treninzima svjetske prvake Zaba Judaha i Paulijea Malignaggija i sanjali dosege najpoznatijeg bruklinskog noakutera, najmlađeg svjetskog prvaka u povijesti teške kategorije Mikea Tysona.
“Mi napredujemo jedan zbog drugog. Znamo da ako jedan od nas ima loš dan da moramo nagaziti gas. Ako netko bude bolji na sparingu to je znak da ga moraš sustići. Hranimo se energijom onog drugog” kaže Henry.
Obojica su se neko vrijeme borili i u Muaythai i kick boks mečevima, ali nakon uspjeha na njujorškim Golden Gloves turnirima počeli su put u profesionalni boks.
Blog
Večer je, 20 sati i 45 minuta. Jedva se krećem, ne mogu ni hodati, a jedva se uspinjati stepenicama. Približavajući se vratima, zazvoni mi mobitel. U istom trenutku raspoloženje mi se mijenja od potpunog umora do toga da bih najradije bacila mobitel u zid. Može li proći barem 10 minuta bez posla? Pokušavam doći do mobitela u prepunoj i prenakrcanoj torbi, tražeći kroz dokumente, bilježnice, novčanik, sunčane naočale koje su mi u potpunosti trebale po ovoj kiši, a kada sam napokon i došla do mobitela, on je naravno prestao zvoniti, kako to inače mobiteli i rade. Sada, još umornija, napokon otključavam vrata. Bacim sve stvari na krevet, a i sebe. Po svemu se čini da sam za danas gotova, ali onda sam se sjetila svog treninga. Stavljanje bandaže, namještanje rukavica, udaranje po vreći i uživajući u svakoj sekundi. Taj osjećaj uzbuđenja, ispunjenja i mirnoće sve istovremeno. Odjednom shvatim da se smiješim, a da mi se energija vratila. Odjednom ne razmišljam više ni o poslu ni umoru. Odjednom jedino o čemu mogu razmišljati je kada ću opet na trening.
