Kuna
Hrvatski
Close
Search
Pogledaj sve objave

Treniram i zato sam sretna

Večer je, 20 sati i 45 minuta. Jedva se krećem, ne mogu ni hodati, a jedva se uspinjati stepenicama. Približavajući se vratima, zazvoni mi mobitel. U istom trenutku raspoloženje mi se mijenja od potpunog umora do toga da bih najradije bacila mobitel u zid. Može li proći barem 10 minuta bez posla? Pokušavam doći do mobitela u prepunoj i prenakrcanoj torbi, tražeći kroz dokumente, bilježnice, novčanik, sunčane naočale koje su mi u potpunosti trebale po ovoj kiši, a kada sam napokon i došla do mobitela, on je naravno prestao zvoniti, kako to inače mobiteli i rade. Sada, još umornija, napokon otključavam vrata. Bacim sve stvari na krevet, a i sebe. Po svemu se čini da sam za danas gotova, ali onda sam se sjetila svog treninga. Stavljanje bandaže, namještanje rukavica, udaranje po vreći i uživajući u svakoj sekundi. Taj osjećaj uzbuđenja, ispunjenja i mirnoće sve istovremeno. Odjednom shvatim da se smiješim, a da mi se energija vratila. Odjednom ne razmišljam više ni o poslu ni umoru. Odjednom jedino o čemu mogu razmišljati je kada ću opet na trening.